| MATKO BILJAK - FOTOGRAFIJA NE TRPI LICEMJERJE |
|
|
|
| Petak, 04 Rujan 2009 | |
|
Kako bi opisao tu nostalgiju za analognom fotografijom? - To je bila neka vrsta alkemije, od početka do kraja sam sve stvaraš i kontroliraš, a uvijek ostaje i nota nepoznanice. Svaki put se nešto rađa... dok u digitalnoj tehnici imaš isključivo kontrolu onoga što si napravio. Digitalna fotografija je zapravo mnogo toga ubila, uništila radost iščekivanja. Jer, koliko god si onda s filmom imao osjećaj da sve znaš, zapravo si bio svjestan toga da možeš pogriješiti... Onda si mogao snimati nečiji portret i, tko zna - portretirani je na snimku mogao imati zatvorene oči ili najprodornije otvorene što ih je fotografija ikad vidjela. Fotografija je stvar trenutka, nikad se to nije osjećalo kao tada. Oko kade s razvijačima sjedili smo u stanju silnog iščekivanja. Digitalna generacija definitivno ne poznaje taj osjećaj. Ondašnje je vrijeme za tebe bilo i doba crno-bijele fotografije; u kojoj se više osjećaš doma, crno-bijeloj ili u boji? - Pa, vraćam se crno-bijeloj, jer je sve postalo prešareno. Šaren je život, izlozi, pročelja... a u crno-bijeloj fotografiji oko mnogo manje bježi na nebitne stvari. Više do izražaja dođe kadar, kojega šarenilo ubija. Nastupilo je zasićenje kolor-fotografijom, u svakom segmentu, jer je sveprisutna. Neki se upuštaju u kompoziciju i bojama, ali ja tome nisam sklon. Uostalom, sami počeci fotografije su crno-bijeli. Je li za tebe fotografija danas rutina, ili još uvijek autorska strast? Definitivno autorska strast. Moraš imati otvoreni um, tehnika tu, po meni, apsolutno ne znači ništa. Od 1988. radiš profesionalno za Slobodnu Dalmaciju; kako se proteklih godina tretirala fotografija u dnevniku za kojega i dandanas radiš, sada kao urednik fotografije? - To je uvijek ovisilo o koncepciji novine. Po meni, fotografija je u Slobodnoj uvijek imala pristojan tretman, pogotovo u odnosu na tretmanu u drugim medijima. Pokojni Joško Kulušić je itekako vodio računa o fotografiji, tako da je Slobodna, rekao bih, i gradila novinsku fotografiju na ovim prostorima. Danas su mediji u teškoj fotografskoj tranziciji, a koliko će to vremena trajati, vidjet ćemo. Trenutno, novine nemaju vremena za ozbiljnu fotografiju. Fotografije su ti objavljene u nizu stranih izdanja (Time Magazine, Newsweek, Der Spiegel, Stern, The Times, LA Times, Washington Post, Guardian, Paris Match, Le Figaro, USA Today...); gdje se i kada najbolje živjelo od fotografske profesije? - Najbolja vremena za profesionalnog fotografa bila su od sredine 85. do sredine 95., kako doma, tako i vani, jer je u to vrijeme buknula vizualna komunikacija, a još nije bila tolika konkurencija videa i neta. Nije bilo pritiska, što ga danas predstavlja internet, u produciranju vizualne informacije. Imao si vremenski odmak koji ti je omogućavao da postigneš kvalitetu. To su bila zlatna vremena i ljudi su svugdje bili dobro plaćeni, jer su bili potrebni profesionalci. Danas kakvu takvu fotografiju za medije stvaraju i amateri. Kaže se da fotografija govori više od tisuću riječi... Što danas tražiš od fotografije, koje tebi najviše govore? - Kao urednik fotografije u dnevnim novinama, shvaćam što mediji trenutno od fotografije traže... a kao autor ću ti odgovoriti apsolutno suprotno. Naime, moje autorsko stajalište je u čistoj suprotnosti s onim što moram profesionalno odrađivati za dnevne novine. Ja tu ne miješam kriterije. Danas u hrvatskim novinama fotografija mora, prije svega, biti informacija, a onda, ako još ima imalo estetske vrijednosti, to je pogođen posao... a relativno mali broj fotografa spreman je to ponuditi tržištu. Od 2000. radiš kao umjetnički fotograf HNK Split; kako je raditi s glumcima, sigurno ima taština kojima treba udovoljiti? - Pri snimanju u kazalištu vodim se logikom da pred sobom imam glumce i da im moram dati stanovit izraz na fotografiji, da komuniciraju s promatračima tih fotografija, da ih ljudi dožive kao slike glumaca, a ne plakate. Bilo je i otpora, u smislu 'nije dobro, velika mi je grimasa', ali ne pristajem na to. U početku je bilo više takvih upliva, ali su s vremenom ljudi shvatili da je takav moj autorski rukopis. Imaš li neko lice koje ti je najdraže fotografirati, kao što je slučaj s nekim stranim autorskim fotografima? - Pa ne baš... Ali, evo, Neno Srdelić mi je glumčina i pol. Ne bih htio zapostaviti ni ostale, ali on mi je vrlo simpatičan pred objektivom. Što ti je poticajnije, snimati ulicu na kojoj se odvija život, ili 'daske koje život znače'? - Ulicu. Prije mene u teatru je snimao Ante Verzotti, a kad sam ja to trebao početi raditi, sjećam se - nisam htio. Tek sam kasnije shvatio da se mnogo od neposrednosti ulice može primijeniti za snimanja u kazalištu. Recimo, snimanje baleta je vrlo slično sportskoj fotografiji, svaki pokret ima svoj vrhunac koji vrlo kratko traje. Kada shvatiš ritmiku pokreta, snimaš vrlo dobre fotografije, a slično se može reći i za ostale segmente kazališta. Kad već govorimo o životu... Zabilježio si rat na našim prostorima, a triput si, kao fotoreporter, bio i zarobljen. Shvaćam da ti se, dvometrašu, nešto teže sakriti, ali zašto si se gurao na prvu crtu bojišnice? - Ja sam tamo išao kao fotoreporter Slobodne. Količina adrenalina koju možeš osjetiti na prvoj crti, kombinacija straha i želje da sve to skupa snimiš, nevjerojatna je. Ne možeš to osjetiti nigdje drugdje u ovom poslu. To je osjećaj koji te dovodi psihički do krajnjih granica, ali sam na stanovit način bio i ovisnik o tomu. Jednom si rekao da vjeruješ kako dobru fotografiju čine veliki događaji; koliko je hrvatska društvena pozornica danas poticajna u tom smislu? Je li aparat uvijek u kaiću? - Jest. Premda je ono što se vidi na moru najčešće za 'kartolinsku' fotografiju, volim takve motive. Jer, nakon toliko godina rada, fotografija postane snimateljev način življenja, način promatranja života i ljudi. Svaki moment u životu može ti biti veličanstven i neponovljiv. Nevjerojatno je koliko se svijet oko nas mijenja, a sjajno je da ga foto-aparat može zamrznuti. Ovo o čemu mi pričamo već je prošlost, a fotoaparat je taj neobičan stroj koji omogućava da neki trenutak zamrznemo... taj me tren zarobljenog vremena fascinira kudikamo više od videa ili filma. Kako bi sebe opisao, kao tehnološkog nostalgičara ili kao čovjeka koji voli suvremene mogućnosti? - U novinskom smislu, sviđa mi se ono što mi omogućuje moderna tehnologija. Sada me, recimo, zanima softver Paneikon, koji uredniku fotografije omogućava ulazak u kartice svih fotoreportera koji pokrivaju neki događaj. U autorskom smislu, ne pridajem veliku važnost tehnici, što se toga tiče, mogao bih jednako dobro snimati fotoaparatom i mobitelom. Tehnologija je samo sredstvo za rad. Dosad si objavio pet foto-monografija i imao petnaestak samostalnih izložaba, a vidi se da si i nadalje autorski raspoložen; što je sljedeće? - Spremam, već duljee vrijeme, izložbu crno-bijelih fotografija, i to onih koje nisu oštre. A imam i jednu bizarnu ideju: zamisli Jadrolinijine brodove s ogromnim crno-bijelim 'fotkama' na bokovima, zamisli ploveću izložbu među škojima... da u lastovsku luku Ubli uplovljava trajekt na kojemu je pet velikih crno-bijelih fotografija! Već godinu dana to mi se vrti u glavi, ali pretpostavljam da bi bilo vrlo skupo. Možda je bolje pričekati da prođe recesija... Ma, može se mnogo toga, samo treba biti otvorenog mozga. Ovdje, u Sumartinu, to nije tako teško... - Pa, ovo je tvrdi Mediteran, ima nešto fellinijevsko. Da bi shvatio malo mjesto, moraš se u njemu naći u vrijeme vjenčanja i sprovoda, onda počneš shvaćati tko tu s kim priča, tko komu... Ja sam ovdje već pet godina, a još uvijek nemam pojma o tomu. Meni je Sumartin mjesto definitivnog bijega u prirodu s elementima maloga ribarskog mjesta. Ovdje na mulu, kada doplove kočarice, desetak muškaraca golih do pasa razvrstava mreže, sjajni su od znoja... kakavi su to prizori. Ali, ne želim učiniti 'klik' i to potrošiti, nego uživati u tomu. Je li ti fotografija pomogla da stvoriš realniji okvir života? - Jest, jer radeći ovaj posao možeš upoznati mnogo ljudi, možeš sagledati dno i vrh i definitvno odrediti profil onih s kojima želiš živjeti i družiti se. I onda, s kime se želiš družiti? - Sa što običnijima, ti su ljudi upravo s običnošću sve bolji. Je li ih lakše naći na Braču ili u Splitu? - Ovdje, na Braču, jer su tu ljudi duhovno zdraviji, manje su zatrovani materijalnim, a više im znači priroda nego nama u gradu. Brač mi je duhovna baza! |
|
| Last Updated ( Utorak, 15 Rujan 2009 ) |
Za Matka Biljka kažu da je istaknuti splitski fotograf, a 41-godišnji Splićanin to doista i jest - ne samo zato što se fotografijom bavi više od pola života, te stoga što njegove snimke objavljuje u Hrvatskoj i inozemstvu, pa ni (samo) zahvaljujući mnogobrojnim nagradama, nego i zbog dvometraškoga stasa! Prirođena mu je, dakle, ptičja perspektiva, ali Matko snima iz svih rakursa, što znači da je pred dobrim motivom spreman pasti na koljena, pa i ničice. Svakako, Matka je lako ugledati, a pogotovo u podne na pustoj sumartinskoj rivi, gdje uobičajeno provodi ljetni odmor, pa i poneki zimski. Sumartin je Matku fellinijevski komad stvarnosti, baš ono što ga trenutno najviše zanima. S njegovih visina... 
| Next > |
|---|
